Electus

Svakodnevno procjenjujemo ljude oko sebe, u trgovini, tramvaju, na kavi s prijateljima, na sastancima, domjencima, tj. kad god smo u nekoj socijalnoj situaciji i čini nam se da za to nisu potrebna posebna znanja. Ipak, postoje situacije u kojima je potrebna detaljnija i stručna procjena osobe i gdje je važno da smo sigurni u nju. Takva situacija je svakako i odabir novog zaposlenika.

Iako je psihologijsko testiranje u svrhu selekcije novijeg datuma, povijest problema kvalitetne procjene ljudi datira čak 200 godina prije Krista. Kroz povijest su se razvijale različite metode procjene inteligencije i osobina ličnosti i neke od njih su osobito neobične.

Povijest procjene kandidata počinje još u staroj Kini u 2. stoljeću prije Krista. U svrhu službene preporuke za važne funkcije u državnoj službi, konstruirani su testovi pismenosti. Njihova primjena je obnovljena tijekom T'ang dinastije (618.-906. g.) i do 14. stoljeća je testiranje potpuno formalizirano u svrhu dodjeljivanja titule u državnoj službi. Procjenjivale su se vještine u glazbi, streljaštvu, umijeću jahanja i poznavanju ceremonija, od kojih je najvažnija bila verbalna sposobnost, osobito kreiranje „elegantnih apstraktnih argumenata“. Metode procjene su se razvijale tijekom 500 godina i u tom periodu su pokrenuta mnoga relevantna pitanja poput važnosti pamćenja u procjeni kognitivnih kapaciteta, uloge stručnog znanja, utjecaja socijalnog statusa na rezultate testiranja, pristranosti procjenjivača, varanja i slično, a koja su i danas aktualna.

U 19. stoljeću Franz Joseph Gall u Beču razvija frenologiju, disciplinu procjene osobina ličnosti i inteligencije na osnovu izgleda lubanje. Gall je„čitao“ ljudima lubanje i utvrdio da postoji 27 funkcija raspoređenih po mozgu, a vidljivih na površini lubanje, na osnovu kojih bi se procjenjivala cjelokupna ličnost. Funkcija koja je više razvijena, povećana je i u mozgu, što dovodi - kako je tvrdio Gall - do izbočine na lubanji koja se može opipati. Ukoliko je neka funkcija manje razvijena, očitovat će se čak i udubljenjem na lubanji. Gall i njegovi istomišljenici su ljudima mjerili i opipavali glavu, a potom crtali grafove na kojima se vidi razvijenost tih 27 faktora. Tako je npr. „utvrđeno“ da džeparoši imaju kvrgu iznad uha. Ovaj koncept je vrlo brzo nadiđen.

Početkom 20. Stoljeća, tijekom velikih useljavanja u Sjedinjene Američke Države na otoku Ellis provođena je selekcija imigranata kako bi se spriječilo useljavanje „defektnih“ ljudi. Kako bi procijenili koji su doseljenici ispodprosječne inteligencije angažirali su Henry-a H. Goddard-a, poznatog psihologa koji je proučavao nasljednost inteligencije i zastupao eugeniku, pod okriljem koje je provođen okrutan postupak sterilizacije osoba za koje je smatrano da prenose „loše gene“. Tijekom tog postupka, Goddard bi postrojio useljenike, prošetao ispred njih i odabrao osobu koja mu izgleda "mentalno defektna". Kasnije su njegovi suradnici nastavili primjenjivati „psihološku metodu“ procjene imigranata nakon koje je značajno porastao broj odbijenih useljenika. Goddard je svoju procjenu temeljio na pretpostavci da su inteligentni ljudi živahni i da imaju sjajne oči. Stoga se među imigrantima proširila vijest da prije procjene trebaju nakapati Belladonna kapi u oči (atropin koji potiče širenje zjenica) kako bi imali pogled koji je Goddard smatrao znakom visoke inteligencije (prema Hothersall, 2004.).

U povijesti industrijske psihologije, početkom 20. stoljeća počinje sustavnije bavljenje ljudskim resursima i organizacijom rada. Do danas je postupak procjene izrazito napredovao i usmjerio se ka cjelovitom pristupu osobi koristeći sa objektivnim i pouzdanim metodama. Ipak, veliki broj tvrtki još uvijek se koristi samo životopisom i intervjuom kao jedinim izvorima informacija pri zapošljavanju želeći na taj način uštedjeti novac, a ne znajući da tako riskiraju zapošljavanje neadekvatnog kandidata čiji će ih odlazak, dugo uvođenje u posao ili neefikasnost, na kraju koštati znantno više od profesionalne selekcije. Intervjuom uspijevamo zahvatiti samo dio informacija o kandidatu i procjena može biti zamagljena subjektivnim dojmom o osobi, stavovima i očekivanjima procjenjivača, verbalnim sposobnostima kandidata i sličnim faktorima. Stoga je važno uključiti i objektivne testove u procjenu te prikupiti informacije iz što više izvora kako bismo odabrali kandidata koji, uz sjaj u očima, posjeduje i sve kompetencije relevantne za budući posao.